Stjepan Krizin Sakač potomak je potkalničke „šljivarske“ obitelji Sokač (ili Sakač) koja svoje korijene vuče iz mjesta Vojnovec podno Malog Kalnika. Neki od Sokača u 18. st. sele na sjeverne obronke Kalnika u mjesto Kapela Kalnička gdje je Stjepan Krizin rođen 10. listopada 1890. Pučku školu pohađao je u Ljubeščici, nižu gimnaziju u Varaždinu, dok je u Zagrebu završio više razrede na Gornjogradskoj gimnaziji gdje su mu predavali Vjekoslav Klaić (povijest) i Milan Šenoa (zemljopis). Nakon mature, 1910. odlazi u Rim gdje studira na zavodu Germanicum-Hungariana te 1915. stiče svoj prvi doktorat, iz filozofije, na papinskom sveučilištu Gregoriana. Ulazak Italije u Prvi svjetski rat primorava ga da se u svibnju 1915. godine vrati u Zagreb, gdje pristupa isusovačkom novicijatu. Od jeseni 1916. do ljeta 1918. studira i doktorira teologiju u Innsbrucku, a u srpnju 1917. biva zaređen i primljen u isusovački red. Od jeseni 1918. do ljeta 1919. radi u sjemeništu u Sarajevu, nakon čega odlazi u Rim na dvogodišnju specijalizaciju na novoutemeljenom Papinskom orijentalnom institutu. Neko vrijeme boravi u Francuskoj, a od jeseni 1922. do jeseni 1924. ponovno je u Sarajevu gdje je postavljen za profesora i rektora na nadbiskupskom sjemeništu. Ponovno se vraća u Rim gdje stječe svoj treći doktorat, ovaj puta iz orijentalnih crkvenih znanosti, a krajem 1925. prihvaća i istočni obred i prelazi u službu križevačkog grko-katoličkog biskupa Dionizija Njaradija. Između 1926. i 1933. uglavnom je u Rimu, no često boravi u istočnoj Europi., ponajviše među grkokatolicima: Čehoslovačka i Makedonija (1926.), Bugarska (1927. i 1929.). U jesen 1933. odlazi na dvije godine u Poljsku, zatim u Bjelorusiju, gdje također živi dvije godine radeći s isusovačkim novacima istočnog obreda, da bi od jeseni 1935. do jeseni 1937. ponovno djelovao u Zagreb. Naposljetku u jesen 1937. odlazi u Rim pošto je na Orijentalnom institutu postavljen za profesora istočne (slaveno-balkanske) crkvene povijesti, što će ostati sve do umirovljenja 1966. godine.
Kao povjesničar bavio se ranom poviješću Hrvata. Posebno mu je omiljena tema bila etnogeneza, te je tvorac i najznačajniji predstavnik teorije o iranskom podrijetlu Hrvata, koja je bila naročito popularna tijekom Drugoga svjetskog rata, te u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, no danas je uglavnom napuštena. Ostavio je i dvije autobiografije objavljene 1961. (u Buenos Airesu) i 1971. (u Rimu), koje omogućuju rekonstrukciju njegova života. Od povijesnih radova najpoznatiji su mu: Ugovor pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu oko g. 679. (1931)., O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata (1937.), Otkud Hrvatima „Ban“ (1939.), Historijski razvoj imena „Hrvat“ od Darija I. do Konstantina Porfirogeneta (1942.)… Osim na hrvatskom radovi su mu objavljivani na engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom i španjolskom jeziku.
Preminuo je u Rimu te je sahranjen u isusovačkoj grobnici na rimskom groblju Campo Verano, iako mu je velika želja bila da bude pokopan na skromnom groblju svog rodnog sela Kapela Kalnička.
PREDMET:
Razglednica s prikazom utvrde Mali Kalnik (Gradski muzej Križevci, GMK-6646)
PRIPREMIO:
Ozren Blagec, viši kustos Gradskog muzeja Križevci
