Virtualna izložba povodom Dana muzeja 18. 05. 2020.

IZLET NA KALNIK

razglednice s kalničkim motivima u Gradskom muzeju Križevci

 

PONEŠTO O RAZGLEDNICAMA

Prema definiciji razglednica je dopisna poštanska karta sa slikom, fotografijom, crtežom, reklamom ili sličnim likovnim prikazom. Svojevrsnom prethodnicom razglednice smatra se božićna čestitka koju je 1843. napravio i odaslao londonski izdavač i prodavač božićnih knjiga Henry Cole. Razglednica se razvila iz poštanske dopisnice osmišljene 1869. g. Naime, sve do sredine 19. stoljeća uobičajena pismena komunikacija vodila se putem zatvorenih pisama, koja su omogućavala diskreciju između pošiljatelja i primatelja. Izumiteljem poštanske dopisnice smatra se dr. Emmanuel Herman, Austrijanac koji je početkom 1869. predložio uvođenje novog oblika poštanske komunikacije, koja bi bila jeftinija od uobičajenog pisma, ali bi pružala i manje privatnosti. Prva dopisnica puštena je u promet 1. listopada 1869. u Austriji i nazivala se Correspondenzkarte. Prednju stranu zauzimao je prostor namijenjen pisanju adrese primatelja, dok je tekst ispisivan na poleđini. Već slijedeće 1870. na poleđini dopisnice počinju se pojavljivati različiti likovni prikazi, te se smatra da je stvorena razglednica. Izrada i upotreba razglednice brzo se proširila širom Europe, te slanje razglednica postaje općeprihvaćeni oblik komunikacije. Tome je naročito pridonio veliki porast turističkih putovanja krajem 19. st. koji je kao obavezno, uz ostalo, pretpostavljao i slanje razglednica s destinacija koje su posjećivane. Kako je u ono vrijeme fotografija još uvijek bila slabije raširena, i relativno skupa, razglednice su se pokazale kao izvrstan način prikupljanja slikovnih podataka o raznim interesantnim mjestima. To je dovelo do novog hobija, sakupljanja razglednica ili kartofilije, koji se naročito razvio u dva desetljeća prije Prvoga svjetskog rata. Početkom 20. st. dolazi i do promjena u izgledu razglednica. Najprije se prednja strana, do tada namijenjena samo adresi, dijeli na dva dijela. Desni služi za upisivanje adrese, a lijevi za ispis teksta koji želimo poslati primatelju razglednice. Tako dotadašnja stražnja strana, koju je djelomično zauzimao likovni prikaz, te se na njoj izvorno ispisivala poruka, postaje prednja strana i u potpunosti je zauzima slika, dok nekadašnja prednja strana postaje poleđina i biva po sredini podijeljena na prostor za adresu i prostor za tekst. Ta se promjena događala između 1902. i 1907. kada su razglednice poprimile danas svima poznati izgled. Koliko je razglednica brzo osvojila svijet, govori podatak da je na samom početku 20. st. broj proizvedenih razglednica iznosio preko milijardu godišnje, a primjerice 1905. godine poštom je putovalo 7 milijardi razglednica, dok ih je još 3,5 milijardi završilo u prihvatim zbirkama kolekcionara. Bilo je to zlatno doba razglednica, koje su u to vrijeme bile uglavnom izrađene na vrlo kvalitetan način.

Po završetku Prvoga svjetskog rata razglednice gube na popularnosti. Mnoštvo je razloga tome. Fotografija postaje jeftinija i pristupačnija, uslijed ratnih stradanja stanovništvo gubi ekonomsku moć, a i način proizvodnje razglednica se promijenio, te one postaju jeftinije, no i lošije kvalitete, zbog čega opada interes kolekcionara. Popularnost razglednice vraća se tek sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, kada one ponovno postaju interesantne sakupljačima, pa tako i njihova cijena počinje rasti. Danas je kartofilija, tj. sakupljanje razglednica, treći najpopularniji hobi nakon numizmatike i filatelije.

 

NASELJE KALNIK

Naselje Kalnik razvilo se najvjerojatnije krajem 13. ili početkom 14. stoljeća kao podgrađe utvrde Veliki Kalnik, i sve do kraja 17. stoljeća bilo je poznato pod nazivom Brezovica. Naselje je nastalo na križanju putova koji su od Podravine išli prema Hrvatskom zagorju (smjer istok – zapad), te od Križevaca prema Varaždinu (smjer sjever – jug). Da je razvoj bio vrlo brz i uspješan dokazuje i povlastica slobodnog kraljevskog trgovišta što ga je Brezovica dobila od kralja Ludovika I. Anžuvinca 13. prosinca 1367. godine, što je 1394. potvrdio i kralj Sigismund Luksemburški. Godine 1377. slavonski ban Petar Cudar dodijelio je Brezovici i pravo održavanja tjednih sajmova. Brezovica je u to vrijeme bila i svojevrsno administrativno središte kalnički plemića – šljivara.

Na samom kraju 15. i početkom 16. stoljeća na kalničkom području sve su se više osjećale posljedice turskih provala. Broj stanovnika Brezovice sve se više smanjivao, a oni su uslijed poluratnog stanja sve više siromašili. To je iskoristila obitelj Alapić (Alapy), feudalni gospodar utvrde Veliki Kalnik, te je stanovnike Brezovice pretvorila u svoje kmetove. Pokušaji da vrate svoj slobodnjački status Brezovičani nisu uspjeli, te su ostali podložnici vlasnicima Velikog Kalnika sve do 19. stoljeća i ukidanja kmetstva.

 

RAZGLEDNICE KALNIKA U ZBIRCI RAZGLEDNICA GRADSKOG MUZEJA KRIŽEVCI

U Zbirci razglednica Gradskog muzeja Križevci, koja broji više od 700 razglednica Križevaca i okolnih mjesta, nakon razglednica Križevaca, najčešće su upravo one s kalničkim motivima, njih stotinjak. Kako je oduvijek riječ o malom naselju, razglednice koje su izdavali razni nakladnici, očito su bile namijenjene izletnicima, prvenstveno planinarima. Tri najčešća motiva kalničkih razglednica su utvrda Stari grad Veliki Kalnik, planinarski dom Kalnik i župna crkva sv. Brcka.

Prve kalničke razglednice izdane su u „zlatno doba“ razglednica, početkom 20. st. i prikazuju crkvu sv. Brcka i utvrdu Stari grad Veliki Kalnik. Nakladnici su im bili križevačka Tiskara Gustava Neuberga, Ivo Breyer te kalnički nakladnik P. Kuščević. Do velike ekspanzije izdavanja razglednica s kalničkim motivima dolazi sredinom 30-ih godina 20. stoljeća, kada je otvoren planinarski dom, a među nakladnicima se ističe križevački tiskar Josip Goldberger, dok su fotografije uglavnom osiguravali zagrebački fotografi Griesbach i Knaus. Nakon Drugoga svjetskog rata kalničke su razglednice sve brojnije, a nakladnici su različiti: Putnik-Zagreb, Turistkomerc-Zagreb, Generalturist, Vjesnik… Od fotografa ostali su zabilježeni Foto Krznarić, L. Benko i križevački planinar Željko Husinec.

 

UTVRDA STARI GRAD VELIKI KALNIK

U povijesnim se dokumentima utvrda Veliki Kalnik prvi puta spominje u darovnici kralja Bele IV. braći Filipu i Detriku Bebeku, koji su ga dobili kao zahvalu za uspješnu obranu utvrde u vrijeme provale Tatara (Mongola) početkom 1242. godine. Nakon nekog vremena Kalnik je ponovno u vlasti Bele IV., a njegov nasljednik kralj Stjepan V. ga 1270. daruje bivšem slavonskom banu Ronaldu, koji je njime vladao do smrti 1278. godine, nakon čega Veliki Kalnik prelazi u ruke njegova sina Matije. Kako je Matija umro bez nasljednika utvrda ponovno dolazi u kraljeve ruke i on je daruje zagrebačkom biskupu Ivanu. Biskup Ivan kaštelanom (zapovjednikom utvrde) imenuje Vukoslava Grebenskog koji Veliki Kalnik 1291. vraća u vlast kralja Andrije III. Mlećanina, posljednjeg hrvatsko-ugarskog kralja iz dinastije Arpadovića. Utvrda je sve do početka XIV. stoljeća bila u rukama hrvatsko-ugarskih kraljeva, koji su je darovali zagrebačkom biskupu Augustinu Kažotiću, a nakon biskupove smrti 1323. dolazi u ruke njegovih nasljednika, koji je ponovno vraćaju kralju Karlu I. Robertu Anžuvincu. Njegovi nasljednici, Ludovik I., koji je u nekoliko navrata i sam boravio na Kalniku, njegova kći Marija, koja je u Kalniku boravila u lipnju 1385., te Marijin suprug Sigismund (Žigmund) Luksemburški, koji je Kalnik posjetio nakon „Krvavog sabora Križevačkog“, gospodarili su Velikim Kalnikom do početka 15. stoljeća, no utvrdom su zapravo upravljali kaštelani, moćni i ugledni plemići, imenovani od strane kralja. Zanimljivo je spomenuti da je u vrijeme kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342. – 1382.) u kalničkom gradu četiri godine bio zatočen i bugarski kralj Strašimir Aleksandrović sa ženom Jelenom i kćerkom Doroslavom. Ludovik I. je naime u ratu porazio kralja Strašimira te ga je zajedno s obitelji odlučio zatočiti u jedan od svojih najsigurnijih gradova.

U brojnim ratovima oko hrvatsko-ugarskog prijestolja koji su se vodili krajem 14. i početkom 15. stoljeća Kalnik je povremeno bio u rukama raznih velikaša i crkvenih velikodostojnika, primjerice vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, zagrebačkog biskupa Eberharda te Hermana Celjskog. Godine 1427. prodao je Sigismund Luksemburški polovicu Velikog Kalnika zagrebačkom biskupu Ivanu Albenu za 14.000 dukata. Nakon biskupove smrti vlasnikom utvrde postaje Zagrebačka biskupija, u čije ime Kalnikom vlada Matko Talovac. Godine 1436. Sigismund oduzima Veliki Kalnik Zagrebačkoj biskupiji i poklanja ga bosanskom kralju Tvrtku Kotoromaniću, no Tvrtko vjerojatno nikada nije zagospodario Velikim Kalnikom, jer već 1438. novi hrvatsko-ugarski kralj Albrecht II. Habsburgovac poklanja Veliki Kalnik naslovnom srpskom despotu Đurđu Brankoviću, a nakon njegove smrti 1456. godine upravu nad Kalnikom preuzima njegova kćerka Katarina, udana za Ulrika II. Celjskog. Kako je 1460. imovinom grofova Celjskih u Hrvatskoj zagospodario ban Ivan Vitovec, inače porijeklom Čeh, tako je i Veliki Kalnik nakratko došao u njegovu vlast. Naime već slijedeće 1461. utvrda Veliki Kalnik dolazi u ruke kralja Matije Korvina, koji je 1469. Kalnik darovao Vladimiru Hercegoviću Kosači, koji je njime gospodario do 1480. Nakon njega kao vlasnici Velikog Kalnika navode se hrvatsko – slavonsko – dalmatinski ban Egervari (1480. – 1487.), zatim hrvatski ban Andrija Bot od Bajne (1487. – 1490.), te konačno vanbračni sin Matije Korvina, herceg Ivaniš Korvin, koji je utvrdu 1502. darovao obitelji Alapić (Allapy). Alapići su jedni od najznačajnijih vlasnika velikokalničke utvrde u povijesti i njome su gospodarili sve do 1585., o čemu svjedoči i činjenica da su svojem prezimenu dodali pridjevak od Velikog Kalnika. Nakon što je 1585. obitelj Alapić izumrla Veliki Kalnik su, zahvaljujući ženidbenim vezama, naslijedili Orehovački (Orehoczy), plemićka obitelj porijeklom iz obližnjeg Svetog Petra Orehovca. No pravo na Kalnik su polagali i neki članovi ljutomerske grane obitelji Drašković te obitelj Erdödy, koji su također bili oženjeni pripadnicama obitelji Alapić. Stoga je došlo do velikog sudskog spora, koji je trajao više od dvadeset godina, i završen je tek 1608. u vrijeme kralja Rudolfa Habsburškog, koji je utvrdu Veliki Kalnik dodijelio obitelji Drašković, a Orehovačkima tek neke zemlje u blizini utvrde, gdje su oni sredinom 17. stoljeća napravili novi, danas porušeni, kaštel.

Nakon što je 1688. godine umro Gašpar Drašković, posljednji potomak, ljutomerske grane obitelji, Velik Kalnik ponovno dolazi u vlast obitelji Orehovački. Pošto su Orehovački već ranije izgradili novi kaštel ispod same utvrde Veliki Kalnik, a jaki je potres krajem 17. stoljeća dodatno oštetio utvrdu, koja više nije bila pogodna za stanovanje, dolazi do njezinog definitivnog napuštanja i propadanja, iako će se kao njeni vlasnici u 18. i 19. stoljeću navoditi Orehovački, Patačići, Sermagei i Ožegovići.

Utvrda Veliki Kalnik sagrađena je na južnoj strani strmog brda poznatog kao Sveta Katalina ili Sveta Katarina, koje je dubokim usjecima odvojen od ostataka Kalničke gore. Najviši dio utvrde nalazi se na 550 metara, a najniži na svega 480 metara nadmorske visine, U smjeru istok – zapad utvrda se proteže približno 112 metara, dok joj je širina oko 55 metara. Ipak, utvrda nije nastala od jednom, već je građena u nekoliko faza, ovisno o potrebama njenih tadašnjih vlasnika. Srednjovjekovni dijelovi utvrde nastali su na strmoj stijeni, dok su novovjekovni nastali u njenom podnožju. Dijelovi utvrde međusobno su povezani strmim stepenicama koje su katkada uklesane u živu stijenu. Utvrda je građena od grubo klesanog kamena, koji je povezan vapnom, dok su neki noviji dijelovi građeni opekom. Debljina zidova srednjovjekovnog dijela utvrde iznosi do 1,8 metara, a novovjekovni dijelovi široki su oko 1,5 metara.

Najstariji dio utvrde je gornja branič-kula sagrađena u prvoj polovici 13. stoljeća, ili možda čak i ranije, i od cijelog danas poznatog kalničkog kompleksa jedino je ona postojala u vrijeme znamenite tatarske provale. Dimenzije utvrde su bile 12,5 × 9 metara, a istočno od nje bila je još jedna manja građevina koja je vjerojatno služila za stanovanje. Kako je gornja branič kula podignuta na visokoj i nepristupačnoj stijeni nije niti čudno da je Tatari nakon kraće opsade nisu mogli osvojiti.

Do gornje branič kule stiže se preko širokog zida sagrađenog na rascjepu stijene iz donje branič-kule, koja je danas najbolje očuvani dio ruševina velikokalničke utvrde. Dimenzije gotovo kvadratne kule iznose 12 × 11 metara, a debljina i danas očuvanih zidina oko 1,8 metara. Utvrda je najvjerojatnije imala dva kata, koji su i danas dobro vidljivi, a spojeni su još uvijek dobro očuvanim lijepim kružnim gotičkim stepenicama. U drugoj polovici 13. stoljeća, vjerojatno istodobno kada i gornja branič-kula, sagrađena je i gornja palača. Prepoznatljiva je po tri prozorske osi, po jedna na svakoj etaži, koje se nalaze u zapadnom dijelu građevine koja je bila dugačka 28 a široka 10,5 metara. Istočno od gornje palače, a ispod gornje branič-kule nalazio se, u dužini od otprilike 23 metra unutarnji južni obrambeni zid, koji je na istočnoj strani završavao malom i danas slabo vidljivom trapezastom bastion-kulom.

Početkom 15. stoljeća, kada je Veliki Kalnik u posjedu Sigismunda Luksemburškog, ovdje često boravi njegova supruga, kraljica Barbara Celjska. Kako je, po tadašnjem shvaćanju, to bila kraljevska utvrda bilo je nužno za potrebe kraljice i njezine svite rekonstruirati starije dijelove utvrde, nastale u 13. stoljeću, što čini treću građevinsku fazu u razvoju utvrde.

Četvrtoj fazi u izgradnji Velikog Kalnika pripada sklop donje palače i središnji obrambeni sklop koji je imao zadatak povezati nove dijelove utvrde sa starima. Tom je prilikom izgrađena jednokatna građevina u obliku nepravilnog slova L dimenzija 30 × 16 metara. Na njezinom istočnom pročelju podignuta je kapela Sv. Katarine sa zidanim zvonikom, možda nastala na temeljima starije romaničke građevine. U donju palaču ulazilo se kroz istočna ili zapadne vrata, čiji su ostaci i danas dobro vidljivi, te se koriste za ulaz u ostatke utvrde, a u njihovim se dovratnicima vide otvori za lance kojima je podizan pomični most. Ovaj dio Velikog Kalnika sagrađen je tijekom 16. stoljeća u vrijeme kada je utvrda pripadala obitelji Alapić.

Najmlađi dio utvrde sagrađen je u vrijeme obitelji Orehovački, tijekom 17. stoljeća, a bio je to vanjski obrambeni sklop. On je danas najmanje vidljiv i od njega je najbolje sačuvan tek južni dio ulazne kule, dok su zidine koje su sa zapadne, južne i jugoistočne strane štitile donju palaču gotovo potpuno porušene, ili se nalaze pod zemljom.

Godine 1963. provedeno je čišćenje utvrde i njena rekonstrukcija pri čemu su zidine, već dosta oštećene i porušene, obnovljene i konzervirane. Upravo ova rekonstrukcija utvrde pomaže kod datiranja nastanka novijih razglednica.

 

PLANINARSKI DOM KALNIK

Kalnik je bio jedno od prvih planinarskih izletišta u Hrvatskoj, pa su tako njegovim padinama već sredinom 19. stoljeća šetali Josip Schlosser Klekovski i Ljudevit Vukotinović, inače prvi i treći predsjednici Hrvatskog planinskog družtva. O ljepotama koje izletnike dočekuju na Kalniku Vukotinović je 1852. u časopisu Neven objavio tekst pod nazivom „Jutro na Kalniku“ kako bi na otkrivanje kalničkih tajni privukao što više znatiželjnika. Jedan od prvih masovnijih pohoda na Kalnik organiziralo je upravo Hrvatsko planinsko družtvo 9. i 10. lipnja 1878. kada je dvadesetak njegovih članova iz Zagreba doputovalo u Križevca odakle se uputilo na Kalnik. Već 1883. u Križevcima se osniva planinarsko društvo, jedno od prvih u Hrvatskoj, a njegov je rad intenzivan sve do Prvoga svjetskog rata. Rat privremeno prekida aktivnosti križevačkih planinara, no smirivanjem situacije 1924. obnavlja se planinarsko društvo u Križevcima, ovaj puta pod nazivom „Kalnik“.

Kako je planina Kalnik postajala sve popularnija destinacija ondašnji križevački kotarski predstojnik dr. Ivo Lipovšćak pokreće akciju za podizanje planinarskog doma. Drugi inicijator izgradnje planinarskog doma bio je arhitekt Stjepan Planić prema čijem je projektu dom i sagrađen te svečano otvoren 23. lipnja 1935. godine. Treba svakako spomenuti da je među zaslužnima za izgradnju doma bio i Križavčanin Lavoslav Hanžek, ondašnji ministar tjelesnog odgoja u vladi Kraljevine Jugoslavije. Zemljište na kojem je dom podignut otkupljeno je od plemićke obitelji Fodroci, a nalazilo se odmah ostataka staroga grada Kalnik. Dom je u visini podruma i prizemlja građen od lomljena kamena, a u visini kata u drvu. Ubrzo nakon otvorenja postaje omiljeno okupljalište planinara i izletnika. Na razglednicama dom se pojavljuje još u vrijeme izgradnje, a njegovi motivi česti su gotovo kao i motiv Starog grada Veliki Kalnik.

U vrijeme Drugoga svjetskog rata je zatvoren, pošto je i sam oštećen u ratnim operacijama. Po završetku rata dom se obnavlja i 1947. ponovno otvara. Uskoro se pokazao premalenim da primi sve posjetitelje, te je 1957., također prema Planićevom projektu, proširen dogradnjom sa zapadne strane.

 

ŽUPNA CRKVA SV. BRCKA

Treći motiv kalničkih razglednica je župna crkva sv. Brcka, najčešće ukorporirana u panoramu sela Kalnik. Crkva kakvu je vidimo na razglednicama, ali i danas, rezultat je brojnih (pre)gradnji i dogradnji od sredine ili druge polovine 14. stoljeća, od kada potječu najstariji dijelovi crkve, pa do kraja 19. stoljeća kada je podignut glavni portal. Ostaci prvotne crkve najbolje su vidljivi u središnjem dijelu današnje crkvene lađe, a posebno su vrijedni zbog dvije srednjovjekovne freske. Poznatija, i bolje sačuvana, do njih dvije nalazi se na sjevernom zidu te prikazuje scenu smrti sv. Petra iz Verone. Dugo se vremena smatralo da je na freski prikazan i jedan od donora crkve, kralj Ludovik Anžuvinca. Tek nedavno je dr. Zdenko Balog izrazio sumnju da je riječ o Ludoviku Anžuvincu, već pretpostavio da se zapravo radi o kralju Sigismundu (Žigmundu) Luksemburškom, što je vjerojatno bliže istini. Naime tijekom recentnih restauratorskih istraživanja, na južnom zidu lađe otkrivena je nova, do tada potpuno nepoznata freska, koja prikazuje lik vladara, njegove supruge i dvije djevojčice, što savršeno odgovara opisu kralja Ludovika Anžuvinca i njegove obitelji. Nažalost ova je freska u dosta lošem stanju, te je točnija determinacija likova na freski dodatno otežana. U svakom slučaju, ako su doista na ovim freskama prikazani likovi dvojice ugarsko-hrvatskih vladara, crkva sv. Brcka na Kalniku bila je darivana od iznimnih donatora. To je posebno važno jer je u to vrijeme tek kapela, dok je središte župe u crkvi sv. Martina na Igrišću, otprilike dva i pol kilometra sjeverozapadno.

Početkom 16. st., kada gospodarom utvrde Veliki Kalnik postaje Baltazar Alapić, pristupa se temeljitoj obnovi kapele, tim više što ona postaje i župnom crkvom (1509. g.), dok se sv. Martin na Igrišću, polako napušta! Prilikom te kasnogotičke obnove sagrađen je novi luk, gotičko svetište, te s jugoistočne strane podignut specifičan masivni zvonik, koji nije imao samo ulogu crkvenog zvonika već i stanovitu obrambenu funkciju zbog opasnosti do sve češćih osmanlijskih prodora. Svetište je ukrašeno nizom fresaka, od koji se posebno ističu dvije. Jedna od njih donosi zabranjeni prikaz Svetog Trojstva kao Tricephalosa (jedna glava s četiri oko i tri nosa), dok je na drugoj sam donor crkve Baltazar Alapić.

U 18. stoljeću su crkvi nadograđene dvije bočne kapele, koje se nalaze između srednjovjekovne lađe i kasnogotičke dogradnje. U južnoj je kapeli oltar sv. Valentina, dok se u sjevernoj kapeli nalazi kamena krstionica. Najmlađi dio crkve je pročelje koje potiče iz sredine 19. st.

 

MOZAIK RAZGLEDNICE

Motivi Kalnika mogu se naći i na takozvanim mozaik-razglednicama koje su se često izdavale u drugoj polovini 20. st., kada je Kalnik bio u sastavu Općine Križevci. Na tim se razglednicama željelo predstaviti ne samo grad Križevce, već i njihovu okolicu, pa se tu mogu naći motivi Kalnika, Gornje Rijeke, Žabna, Orehovca…

 

I na kraju valja spomenuti da značajnu zbirku razglednica Kalnika posjeduje i Gradska knjižnica Franjo Marković Križevci, a ona se može razgledati na slijedećoj poveznici: http://knjiznica-krizevci.hr/ekatalog/default_razglednice.asp

 

LITERATURA:

Balog Zdenko, “Ciklus zidnih slikarija u lađi crkve svetog Brcka na Kalniku – ikonografsko-ikonološka studija”, Cris, vol. XII, br. 1, 2010., str. 142-154.

Balog Zdenko, „Kasnogotička obnova crkve svetog Brcka na Kalniku“, Kaj, vol. XXIX, br. 1-2, 1996., str. 87. – 101.

Balog Zdenko, “Osvrt na motiv Tricephalosa u crkvi svetog Brcka na Kalniku”, Cris, vol. XV, br. 1, 2013., str. 7 – 17.

Blagec Ozren, “Bela IV. i kalničko plemstvo”, Cris, vol. XII, br. 1, 2010., str. 234 – 244.

Koman Marina, Zagrebom kroz stare razglednice, Zagreb: Libar, 2003.

Kukuljević-Sakcinski Ivan, „Veliki Kalnik“, Leptir, vol. I, br. 1, 1859., str. 241. – 323.

Leko Krunoslav, Umijeće sakupljanja razglednica, Rijeka: Ex Libris, 2015.

Obradović Davorka, Čakširan Vlatko, Pozdrav iz Siska : Sisak na starim razglednicama iz zbirke Gradskog muzeja Sisak, Sisak: Gradski muzej Sisak, 2009.

Pelić Ivan, „Planinarsko društvo Kalnik“, Cris, vol. VI, br. 1, 2004., str. 102. – 108.

Petrić Hrvoje, „Trgoviše Brezovica u Križevačkoj županiji“, Cris, vol. VI, br. 1, 2004., str. 27. – 35.

Regan Krešimir, „Plemićki grad Veliki Kalnik“, Kaj, vol. XXXVII, br. 3, 2004., str. 83. – 104.

Spomenica Hrvatskog planinskog družtva u Zagrebu, Zagreb: Hrvatsko planinsko družtvo, 1884.

Umjetnička topografija Hrvatske : Križevci – grad i okolica, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti sveučilišta u Zagrebu, 1993.

Vukotinović Ljudevit, “Jutro na Kalniku“, Neven, vol. I., br. 36, 1852., str. 572. – 573.

 

Autor izložbe i teksta: Ozren Blagec, viši kustos Gradskog muzeja Križevci