O Krvavom saboru, jednom od zasigurno najpoznatijih doga\u0111aja u povijesti Kri\u017eevaca, danas se \u010desto mogu \u010duti pri\u010de koje vi\u0161e li\u010de na legendu, a manje imaju upori\u0161te u povijesnim \u010dinjenicama. Tome je u velikoj mjeri zaslu\u017ean Franjo Ra\u010dki i njegov rad objavljen 1868. pod nazivom \u201ePokret na slavenskom jugu\u201c, gdje Ra\u010dki detaljno opisuje navodne doga\u0111aje na Krvavom saboru, ali svoje izjave ne potvr\u0111uje apsolutno nikakvim izvorima. Tako\u0111er knjiga Milutina Mayera \u201eKrvavi sabor kri\u017eeva\u010dki\u201c, koja se temelji na stvarnom povijesnom doga\u0111aju je u velikoj mjeri zapravo literarna fikcija i donosi podatke koje mnogi ljudi do\u017eivljavaju kao povijesne \u010dinjenice. Stoga smatram da bi bilo korisno detaljno razjasniti doga\u0111aje koji su prethodili Krvavom saboru, te na osnovu sa\u010duvanih povijesnih izvora poku\u0161ati utvrditi \u0161to se na saboru zaista dogodilo, opisati najzna\u010dajnije doga\u0111aje nakon sabora, te koje su njegove posljedice.<\/p>\n
Godine 1301. na ugarsko i hrvatsko prijestolje dolazi kralj Karlo Robert iz napuljske loze francuske dinastije Anjou. Dvojica kraljeva iz dinastije An\u017euvinaca obilje\u017eit \u0107e gotovo cijelo 14. stolje\u0107a hrvatske povijesti. Karlo Robert i njegov nasljednik Ludovik oja\u010dat \u0107e sredi\u0161nju kraljevsku vlast i tako stati na kraj feudalnoj anarhiji 13. stolje\u0107a, pro\u0161irit \u0107e granice ugarsko-hrvatske kraljevine, a Ludovik \u0107e 1370. postati i kraljem Poljske.<\/p>\n
Kralj Ludovik An\u017euvinac umire 11. rujna 1382. Kako u braku s Elizabetom Kotromani\u0107 nije imao sina, ve\u0107 samo dvije k\u0107eri, Mariju i Jadvigu, postavilo se pitanje njegovog nasljednika. Mla\u0111a sestra Jadviga, na zahtjev poljskog plemstva, koje nije \u017eeljelo ponovnu personalnu uniju s Ugarskom, koja je trajala od 1370. \u2013 1382. za vrijeme Ludovika, okrunjena je za poljsku kraljicu. Sestra Marija, ve\u0107 tada zaru\u010dena za \u017digmunda Luksembur\u0161kog, dan poslije o\u010deva pogreba, 17. rujna 1382., okrunjena je u Stolnom Biogradu (Sz\u00e9kesfeh\u00e9rv\u00e1r) za ugarsku i hrvatsku kraljicu. Kako je u trenutku krunidbe imala tek 11 godina u njeno je ime vladala majka Elizabeta Kotromani\u0107, ina\u010de bliska ro\u0111akinja bosanskog vladara Tvrtka I. Kotromani\u0107a.<\/p>\n
Protiv vlasti novo okrunjene kraljice Marije i njene majke Elizabete prvi se pobunio vranski prior Ivan do Pali\u017ene, porijeklom iz kri\u017eeva\u010dke \u017eupanije. Saveznika je na\u0161ao u bosanskom kralju Tvrtku Kotromani\u0107u, koji je \u017eelio nestabilnu situaciju u Hrvatskoj iskoristiti kako bi do\u0161ao u vlast pojedinih dijelova Dalmacije i Hercegovine. Buna Ivana od Pali\u017ene ubrzo je ugu\u0161ena jer je ostala bez Tvrtkove konkretne pomo\u0107i. Situacije se, zahvaljuju\u0107i diplomaciji palatina Nikole Gorjanskog koji je Tvrtku predao grad Kotor, uskoro smirila.<\/p>\n
Nakon otprilike godinu dana mira Ivanu od Pali\u017ene u pobuni protiv kraljica Marije i Elizabete pridru\u017ei\u0161e se i slavonski velika\u0161i bra\u0107a Horvat, zagreba\u010dki biskup Pavao, donedavni ma\u010dvanski ban Ivani\u0161 i njihov tre\u0107i brat Ladislav. Njima se ubrzo pridru\u017euju i brojni ugarski velika\u0161i, me\u0111u kojima su bili Nikola Szechy, raniji hrvatski ban, dvorski blagajnik Nikola Zambo i Stjepan II. Lackovi\u0107, a \u010ditav je pobunjeni\u010dki pokret postao poznat kao \u201eliga\u201c. Da li je glavni razlog za pobunu bilo nezadovoljstvo na\u010dinom na koji su kraljice vladale, \u0161to se obi\u010dno navodi kao glavni uzrok pobude, ili je \u017eelja pobunjenog plemstva bila da \u0161to vi\u0161e oja\u010da svoj utjecaj nau\u0161trb sredi\u0161nje kraljevske vlasti, te\u0161ko je to\u010dno re\u0107i. U svakom slu\u010daju pobunjenici su ujesen 1385. uspjeli nagovoriti Karla II. Dra\u010dkog, daljnjeg ro\u0111aka Ludovika An\u017euvinca, i jedinog mogu\u0107eg \u010dlana dinastije An\u017euvinaca, da prihvati ugarsku i hrvatsku krunu. \u010cuv\u0161i da \u0107e Karlo II. Dra\u010dki biti okrunjen za kralja, \u017digmund Luksembur\u0161ki provali u Ugarsku i uspije se u listopadu 1385. o\u017eeniti kraljicom Marijom, postav\u0161i time legitimni pretendent na ugarsku i hrvatsku krunu. Ipak, na Staru godinu 1385. Karlo II. Dra\u010dki okrunjen je u Stolnom Biogradu (Sz\u00e9kesfeh\u00e9rv\u00e1r) krunom svetog Stjepana, nakon \u0161to se donedavna kraljica Marija odrekla krune.<\/p>\n
Takav razvoj doga\u0111aja nije se dopadao Marijinoj majci Elizabeti, te je naredila svom velika\u0161u Bla\u017eu Forga\u010du na umori novo okrunjenog kralja, \u0161to je ovaj po\u010detkom velja\u010de 1386. i u\u010dinio, a na prijestolje se ponovno vratila kraljica Marija. Ogor\u010deni takvom brutalno\u0161\u0107u bra\u0107a Horvat rano ujutro 25. lipnja 1386. nedaleko od grada Gorjana u Slavoniji, napadnu povorku u kojoj su bile kraljice Marija i Elizabeta, ubojica Karla Dra\u010dkog Bla\u017e Forga\u010d, te ponovno postavljeni palatin Nikola Gorjanski. Potonja dvojica pogubljena su u sukobu, dok su kraljice zarobljene i dovedene u utvrdu Novigrad pokraj Zadra, gdje ih je zarobljenima dr\u017eao vranski prior Ivan od Pali\u017ene. \u010cuv\u0161i da su mu zarobljene mlada supruga i punica, \u017digmund krene u Ugarsku gdje ga 31. o\u017eujka 1387. njemu odani velika\u0161i u Stolnom Biogradu okrune za ugarskog i hrvatskog kralja. \u017digmund, uz pomo\u0107 mornarice Mleta\u010dke Republike, krene u osvajanje Novigrada kako bi izbavio zarobljenu suprugu (kraljica Elizabeta bila je umorena jo\u0161 u sije\u010dnju 1387.), te je oslobodi po\u010detkom lipnja iste godine (1387.) Istovremeno u ju\u017enoj Ugarskoj vodio se sukob izme\u0111u \u017digmundove vojske koju je vodio Nikola Gorjanski, sin istoimenog palatina ubijenog u bitci kod Gorjana godinu dana ranije, i bra\u0107e Horvat. Pobunjenim Horvatima u sukobu protiv \u017digmunda u me\u0111uvremenu se pridru\u017eio i bosanski kralj Tvrtko Kotromani\u0107 i srpski knez Lazar. U tim sukobima poginuo je Ladislav Horvat, dok su druga dva brata, zagreba\u010dki biskup Pavao i biv\u0161i ma\u010dvanski ban Ivani\u0161, pobjegli u Bosnu gdje im je uto\u010di\u0161te pru\u017eio kralj Tvrtko.<\/p>\n
Nakon ovih doga\u0111aja \u017digmund se privremeno u\u010dvrstio kao kralj Ugarske i Hrvatske, no bosanski kralj Tvrtko \u010ditavu je situaciju iskoristio kako bi osvojio prostore Hrvatske ju\u017eno od Velebita i dalmatinske gradove, te se 1390. prozove kraljem Hrvatske i Dalmacije. Ve\u0107 sljede\u0107e 1391. Tvrtko umire, a Bosna vi\u0161e nikada ne\u0107e imati tako mo\u0107nog vladara.<\/p>\n
Prvu polovicu posljednjeg desetlje\u0107a 14. stolje\u0107a \u017digmund Luksembur\u0161ki iskoristio je za u\u010dvr\u0161\u0107ivanje svoje vlasti u Hrvatskoj, ali i za pod\u010dinjavanje Bosne, u kojoj je na vlast do\u0161ao Stjepan Dabi\u0161a. \u017digmund i Stjepan Dabi\u0161a zajedno su kona\u010dno 1394. ugu\u0161ili pobunu koju su pokrenuli bra\u0107a Horvat, a \u017digmund je pod svoju vlast vratio i podru\u010dja Hrvatske koje je nekoliko godina ranije osvojio kralj Tvrtko. Na privatnom planu \u017digmundu ipak nije i\u0161lo tako dobro. Najprije mu je umrlo dijete koje je dobio s Marijom, a 17. svibnja 1395. u dobi od svega 23 ili 24 godine umire i kraljica Marija.<\/p>\n
Ipak, \u017digmunda su puno vi\u0161e brinule vijesti koje su stizale s jugoistoka Balkanskog poluotoka, gdje je sve ja\u010de nadiralo Osmansko carstvo. Nakon \u0161to su 1354. osvojili Galipolje i na taj na\u010din stekli prvu utvrdu u Europi, 1371. Osmanlije pobje\u0111uju u bitci na rijeci Marici i definitivno se u\u010dvr\u0161\u0107uju na Balkanskom poluotoku. Kona\u010dno u lipnju 1389., na Vidovdan, uspjeli su savladati i srpsku vojsku u znamenitoj bitci na Kosovom polju. Shvativ\u0161i na vrijeme koja opasnost dolazi od sve mo\u0107nijeg Osmanskog carstva, \u017digmund uspijeva okupiti vrlo brojnu vojsku koja se sastojala od viteza sakupljenih iz brojnih europskih zemalja, ponajvi\u0161e Francuske, Engleske, Poljske i Njema\u010dke. Me\u0111u njima su bile i hrvatske \u010dete predvo\u0111ene Nikolom i Ivanom Gorjanskim, biv\u0161im palatinom Stjepanom II. Lackovi\u0107em i grofom Hermanom Celjskim. Udru\u017eene kr\u0161\u0107anske snage suprotstavile su se osmanskoj vojsci 25. rujna 1396. u bitci kod grada Nikopolja u dana\u0161njoj Bugarskoj. Prema nekim podacima kr\u0161\u0107anska je vojska brojila \u010dak 40.000 vitezova, no izme\u0111u njih nije bio uspostavljen vrhovni sustav zapovijedanja ve\u0107 su pojedine skupine, u \u017eelji da poka\u017eu svoju odva\u017enost, samostalno napadale osmanske \u010dete. Takva neorganizirana vojna dovela je do katastrofalnog poraza kr\u0161\u0107anske vojske, a mnogi su znameniti vojskovo\u0111e bijegom spa\u0161avali \u017eivu glavu. Me\u0111u njima je bio i \u017digmund Luksembur\u0161ki koji se spasio ukrcav\u0161i se na la\u0111u kojom je otplovio nizvodno Dunavom do Crnoga Mora i dalje prema Carigradu.<\/p>\n
Nakon ovog katastrofalnog poraza u Hrvatskoj se mjesecima nije znalo \u0161to se dogodilo sa \u017digmundom i je li uop\u0107e pre\u017eivio Nikopoljsku bitku. Stoga je dio ugarskog i hrvatskog plemstva, me\u0111u kojima je bio i Stjepan II. Lackovi\u0107, za novog kralja odlu\u010dio okruniti Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Dra\u010dkog. U me\u0111uvremenu \u017digmund je iz Carigrada, preko Rodosa, krajem 1396. stigao u Dubrovnik. Po\u010detkom sljede\u0107e godine sti\u017ee u Split, odakle nastavlja svoj put prema Kninu gdje 5. velja\u010de kninskog biskupa Ladislava zadu\u017euje da odredi granice posjeda Splita, Klisa i Omi\u0161a. Dvanaest dana kasnije boravi u Topuskom gdje potvr\u0111uje izbor bana Nikole Gorjanskog za rapskog kneza, te saziva sabor slavonskog plemstva u Kri\u017eevcima. Dana 25. velja\u010de, pra\u0107en brojnim biskupima i velikodostojnicima, potvrdio je privilegije Vara\u017edinu, a otok Pag oslobodio podani\u0161tva Zadru. Na\u017ealost, iako te dvije isprave donose duga\u010dak popis svite koja prati kralja, u njima se ne navodi gdje su izdane. Te\u0161ko je vjerovati da je \u017digmund ve\u0107 stigao u Kri\u017eevce, jer bi to vjerojatno bilo navedeno u ispravama, no on je u svakom slu\u010daju nedaleko Kri\u017eevaca, jer se dva dana kasnije zbio Krvavi sabor, na kojem je trebala biti donesena odluka ho\u0107e li ugarskim i hrvatskim kraljem ostati \u017digmund Luksembur\u0161ki ili \u0107e kruna ipak pripasti Ladislavu Napuljskom.<\/p>\n
Prije nego \u0161to krenemo na Krvavi sabor, treba ukratko ne\u0161to re\u0107i o Stjepanu II. Lackovi\u0107u, uz kralja \u017digmunda Luksembur\u0161kog glavnog aktera tog doga\u0111aja. Stjepan II. Lackovi\u0107 potje\u010de iz njema\u010dke obitelji Lackfi iz plemi\u0107kog roda Herman koja je na samom kraju 10. stolje\u0107a iz N\u00fcrnberga stigli u Ugarsku kao pratnja kraljice Gizele, supruge prvog ma\u0111arskog kralja, svetog Stjepana. U 14. stolje\u0107u obitelj Lackfi, odnosno kroatizirano Lackovi\u0107, jedna je od najmo\u0107nijih plemi\u0107kih obitelji u Ugarskoj, s posjedima u \u010dak petnaest \u017eupanija. Stjepan II. Lackovi\u0107 naslijedio je od svog oca \u010cakovec te se ponekad navodi i kao Stjepan Lackovi\u0107 \u010cakove\u010dki. U izvorima se prvi puta spominje 1343. godine, a me\u0111u brojnim funkcijama koje je obavljao izdvojit \u0107u samo one koje su bitne za Slavoniju i Hrvatsku, odnosno doga\u0111aje koji su doveli do Krvavog sabora. Godine 1371. spominje se kao hrvatsko-dalmatinski ban (da razjasnimo, u to vrijeme Kri\u017eevci su dio Kraljevine Slavonije i na tom podru\u010dju u ime kralja upravlja slavonski ban), zatim obavlja odre\u0111ene slu\u017ebe u Ugarskoj, da bi ga kraljica Elizabeta u lipnju 1383. imenovala slavonsko-dalmatinskim banom, no s tog je polo\u017eaj smijenjen 1384., te se potom pridru\u017euje pobuni bra\u0107e Horvat, odnosno \u201eligi\u201c, \u0161to je ve\u0107 spomenuto ranije. Krajem 1385. prisustvuje krunidbi Karla Dra\u010dkog, no u svibnju 1386. nalazimo ga kao pristalicu kraljica Marije i Elizabete. Nakon bitke kod Gorjana ponovno mijenja stranu i u srpnju je jedan od vo\u0111a \u201elige\u201c, a uskoro postaje i palatinom (potkraljem). Tako\u0111er izme\u0111u 1391. i 1397. \u017eupan je \u017eupanije Zagorje i na toj funkciji \u0107e biti kada je smaknut na kri\u017eeva\u010dkom saboru. U me\u0111uvremenu do 1392. obavljao je funkciju palatina (podsjetimo kralj je u to vrijeme bio \u017digmund), a 1396. pridru\u017eio se kao jedan od najzna\u010dajnijih vojskovo\u0111a \u017digmundovom pohodu protiv Osmanlija. U samoj bitci kod Nikopolja bio je zapovjednik desnog krila kr\u0161\u0107anske vojske, te je nakon bitke, bez osnova, bio jedan od okrivljenika za poraz. Vrativ\u0161i se iz Bugarske Lackovi\u0107 ponovno staje na \u010delo nezadovoljnika i tra\u017ei novog kralja smatraju\u0107i da \u017digmund nije pre\u017eivio. Ukratko, u petnaestak godina koje su protekle od smrti kralja Ludovika do Krvavog sabora Stjepan II. Lackovi\u0107 nekoliko puta mijenja strane, pristaju\u0107i povremeno uz pobunjenike, no kada uvidi da mu je korisnije biti uz Elizabetu, Mariju ili \u017digmunda priklanja se njima. Mo\u017eda je upravo ta njegova prijetvornost i \u010desto mijenjanje strana s jedne strane, a neupitna vojna i gospodarska mo\u0107 s druge, dala povoda \u017digmundu da ga likvidira, nakon \u0161to je shvatio da Stjepan II. Lackovi\u0107 nije osoba na koju bi se u svojim budu\u0107im vojnim i politi\u010dkim planovima mogao sigurno osloniti, a potencijalno mu mo\u017ee postati i iznimno opasan protivnik.<\/p>\n
O samom Krvavom saboru postoji iznimno malo vjerodostojnih izvora. Prvenstveno radi se o kronici zadarskog patricija Pavla Pavlovi\u0107a, zatim o Ma\u0111arskoj kronici povjesni\u010dara Thuroczy-ja, te bilje\u0161ci znamenitog kroni\u010dara Baltazara Adama Kr\u010deli\u0107a. Pavao Pavlovi\u0107 sabor spominje tek kratko, u jednoj re\u010denici: \u201eU utorak 20. mjeseca velja\u010de, u Kri\u017eevcima u kuriji na\u0161eg gospodina kralja Sigismunda ubijen je bio Stjepan Lackovi\u0107 sa svojim ne\u0107akom od strane nekih ugarskih baruna.\u201c Ma\u0111arski povjesni\u010dar Thuroczy pak donosi puno detaljniji opis doga\u0111anja, no problem je u tome \u0161to je \u010ditava kronika nastala u osamdesetim godinama 15. stolje\u0107a, dakle gotovo stolje\u0107e nakon Krvavog sabora, te stoga mo\u017ee djelomi\u010dno biti upitna njena vjerodostojnost. Thuroczy pi\u0161e: \u201eVelika me nevolja pritiskala i toliko toga me mu\u010dilo da nisam odmah poslije njegova povratka vidio te\u017einu osvete nad osobama koje su se ogrije\u0161ile. Uzimao je gradove od njih i davao sebi vjernima. Nije ka\u017enjavao one koji su mu dolazili u susret niti je uskra\u0107ivao kraljevsku dobrohotnost onima koji su molili. Mislio je da \u0107e pokazuju\u0107i milost ovima, tim lak\u0161e uhvatiti one koji su se zlo\u010dinom ogrije\u0161ili o njihova kraljevska prava. Kralj je zbog toga hinio i veliku du\u0161evnu bol te se na taj na\u010din broj njemu vjernih pove\u0107avao. Zbog toga je kralj postajao sve odva\u017eniji i odlu\u010dio sazvati sve (sabor) u grad po imenu Kri\u017eevce, koji je smje\u0161ten u Slavoniji. U te dane do\u0161lo je veliko mno\u0161tvo plemi\u0107a pod vodstvom vojvode Stjepana sina Laczka, vo\u0111e pobune koji se uzdao ili u kraljevsku milost ili u \u010dete koje je sa sobom doveo tako mnogobrojne kao i kralj. Tamo je do\u0161ao s povjerenjem. Kralj je jednoga dana u svoj dom pozvao prvake kraljevstva, a s njima i vojvodu Stjepana, prema kojem je postupao kao prema sinu. Iznenada ga je zarobio i odrubio mu glavu. Kada je glas o njegovoj smrti do\u0161ao do njegovih, oni su potr\u010dali k oru\u017eju da ga osvete. I bilo bi bez ikakve sumnje do\u0161lo do velikog krvoproli\u0107a da nije njegovo tijelo ba\u010deno s visoke ku\u0107e i tako ukazalo njegovim na te\u0161ko stanje i da nisu neki, vidjev\u0161i strahotu, uzviknuli: ‘Prestanite jadni, dalje umirati!’. Zar ne vidite propast onih koji su se dohvatili oru\u017eja. Nakon toga se njihov bijes sti\u0161ao te je svaki od njih poku\u0161ao na najsigurniji na\u010din pobje\u0107i. Tako je vojvoda Stjepan ka\u017enjen za neizrecive zlo\u010dine koje je u\u010dinio kao povrjedu kraljevskog dostojanstva. On je, naime, bio optu\u017een da je po\u010dinio taj zlo\u010din zbog kojeg je osu\u0111en dok je Sigismund poslije bitke kod Nikopolja lutao morima. On je turskom caru Bajazitu poslao glasnike i njegovu je k\u0107er obe\u0107ao kralju Ladislavu, kojeg je ku\u0161ao navesti da mu pomogne protiv kralja Sigismunda, ako mu uspije osigurati Bajazitovu k\u0107er za \u017eenu. Na to su mnogobrojne turske \u010dete prodrle u Ugarsku pusto\u0161e\u0107i krajeve izme\u0111u Save i Drave i tamo pobili mnogo stanovnika. Ve\u0107 su prije toga Turci provalili i u krajeve Ugarske i tamo pusto\u0161ili po srijemskim gradovima i prouzro\u010dili veliku pusto\u0161. Svjedoci govore da su i sada u tim gradovima \u0161tete velike.\u201c<\/p>\n
Nakon likvidacije Stjepana II. Lackovi\u0107a po svemu sude\u0107i sabor je nastavljen bez obzira na to \u0161to se dogodilo. Kroni\u010dar Baltazar Adam Kr\u010deli\u0107 u svom djelu Povijest stolne crkve zagreba\u010dke tvrdi da je u rukama imao zaklju\u010dak tog Krvavog sabora, no da je on izgubljen, te u svojim zapisima donosi ono \u0161to mu je ostalo u sje\u0107anju. Prema Kr\u010deli\u0107u sabor je nastavio s radom nakon Lackovi\u0107eva smaknu\u0107a, a \u00a0kralj \u017digmund je potvrdio neka dr\u017eavna prava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, te zasebno prava Ugarske. Tako\u0111er naredio je da se ponovno uspostave zanemareni sudovi, a za kraljevske povjerenike imenovao je slavonskog bana Detrika Bubeka za Slavoniju, a zagreba\u010dkog biskupa Ivana i krbavskog kneza Butka za Hrvatsku i Dalmaciju.<\/p>\n
Iz svega ovoga jasno je da je na saboru likvidiran Stjepan II. Lackovi\u0107, i to zbog izdaje kralja, a mo\u017eda i njegov ne\u0107ak, za koji Ra\u010dki tvrdi da se zvao Andrija, a povjesni\u010darka Marija Karbi\u0107 da mu je ime Stjepan. Nakon likvidacije Lackovi\u0107a, sprije\u010deno je daljnje krvoproli\u0107e, Lackovi\u0107evi prista\u0161e se povla\u010de, dok sabor dalje nastavlja s radom te donosi nekoliko va\u017enih zaklju\u010daka u dr\u017eavnim pravima, sudovima i imenovanjima.<\/p>\n
Druga velika nepoznanica vezana uz Krvavi sabor mjesto je njegova odr\u017eavanja. Op\u0107e je prihva\u0107eno da je njegovo popri\u0161te bila crkva Svetoga Kri\u017ea, \u0161to je najvjerojatnije pogre\u0161no. Naime crkva Svetoga Kri\u017ea, ovakva kakvom je danas poznajemo nastala je tek sredinom 15. stolje\u0107a, dakle pedesetak godina nakon Krvavog sabora, a toranj je dobila sredinom 17. stolje\u0107a. Krajem 14. stolje\u0107a, u vrijeme odr\u017eavanja Krvavog sabora, crkva je bila gotovo upola kra\u0107a s vjerojatno manjim sveti\u0161tem, te kao takova neprimjerena za odr\u017eavanje bilo kakvih ve\u0107ih okupljanja. Tako\u0111er izvori spominju kraljevu kuriju (Pavao Pavlovi\u0107) i visoku ku\u0107u s koje je ba\u010deno Lackovi\u0107evo tijelo (Thuroczy) iz \u010dega je potpuno jasno da se Krvavi sabor nije odr\u017eao u crkvi Svetoga Kri\u017ea.<\/p>\n
No gdje onda valja tra\u017eiti mjesto odr\u017eavanja Krvavog sabora? Kao prvo treba re\u0107i da su Kri\u017eevci krajem 14. stolje\u0107a bili sredi\u0161te najve\u0107e \u017eupanije koja se prostirala od Kalnika na sjeveru do rijeke Save na jugu i Na\u0161ica na istoku. Kako su u ono vrijeme \u017eupanije zapravo bile zajednice plemstva koje je \u017eivjelo na nekom podru\u010dju, u Kri\u017eevcima su se redovito odr\u017eavale plemi\u0107ke skup\u0161tine i u gradu je morao postojati za to odgovaraju\u0107i prostor, vjerojatno \u017eupanijska utvrda. Tako\u0111er Kri\u017eevci su tada uz Zagreb, gdje se nalazilo sredi\u0161te biskupije, najzna\u010dajniji grad Kraljevine Slavonije u kojem se redovito sastaje sabor slavonskog plemstva. Prije Krvavog sabora pouzdano znamo da ih je bilo \u0161est tijekom 14. st., a zasigurno i vi\u0161e. Kako za takva saborovanja, na koje povremeno dolazi i Ugarsko-hrvatski kralj, (Ludovik An\u017euvinac odr\u017eao je sabor u Kri\u017eevcima 1380. g., a kralj Matija Korvin 1466.), mora postojati adekvatno mjesto za odr\u017eavanje. Tome je vjerojatno slu\u017eila ona ista \u017eupanijska utvrda.<\/p>\n
Sada se postavlja pitanje gdje se ta utvrda nalazila. Neki je smje\u0161taju pokraj crkve Svetoga Kri\u017ea, no utvrde se ne grade u podno\u017eju brijega, ve\u0107 na njihovom vrhu. U sredi\u0161tu grada, na trgu Antuna Nem\u010di\u0107a, postoji zgrada koju Kri\u017eev\u010dani nazivaju Sabornica. Kako je rije\u010d o baroknoj zgradi iz 18. stolje\u0107a, dakle podignutoj nakon \u0161to je u Kri\u017eevcima odr\u017ean posljednji hrvatsko-slavonski sabor, zasigurno u njoj nije bilo Krvavog sabora. No, mo\u017eda je upravo na tom mjestu bila nekada\u0161nja \u017eupanijska utvrda koja je slu\u017eila za plemi\u0107ka i saborska okupljanja, tim vi\u0161e \u0161to se Sabornica nalazila tik do ju\u017enih gradskih vrata Donjeg Grada. Stara srednjovjekovna utvrda je poru\u0161ena, sagra\u0111ena nova zgrada, no naziv Sabornica se zadr\u017eao.<\/p>\n
Drugo mogu\u0107e mjesto gdje se nalazila \u017eupanijska utvrda bio bi prostor izme\u0111u Donjeg Grada i Gornjeg Grada. Naime kako je Sv. Kri\u017e stariji od Kri\u017eevaca, iznad crkve se u 11. stolje\u0107u (a mo\u017eda i ranije) razvilo naselje koje \u0107e krajem 12. st. postati sredi\u0161te \u017eupanata i kasniji Donji Grad. Mogu\u0107e da je sjeverno od njega podignuta \u017eupanijska utvrda, a onda 1252. osnovan i Gornji Grad, pa je ta utvrda mogla slu\u017eiti stanovni\u0161tvu obaju Kri\u017eevaca kao za\u0161tita. Tako\u0111er na najstarijim crte\u017eima Kri\u017eevaca vidljiva je utvrda sjeverno od Donjeg Grada, no nije jasno radi li se tu o zidinama augustinskog samostana, danas prostor Grkokatoli\u010dke katedrale, ili je ipak rije\u010d u utvrdi Kri\u017eeva\u010dke \u017eupanije, popri\u0161tu doga\u0111anja Krvavog sabora kri\u017eeva\u010dkog.<\/p>\n
Nakon ovih razmatranja o tome \u0161to se sve dogodilo na samom Krvavom saboru i mogu\u0107em popri\u0161tu njegovog odr\u017eavanja, vra\u0107amo se zbivanjima koja su slijedila nakon njega, a koja \u0107e imati zna\u010dajan utjecaj na kasniju hrvatsku povijest.<\/p>\n
Nakon ubojstva Stjepana II. Lackovi\u0107a na saboru u Kri\u017eevcima, ponovno se razbuktala pobuna hrvatskog plemstva, kojoj su se ovoga puta pridru\u017eili i brojni bosanski velika\u0161i predvo\u0111eni Hrvojem Vuk\u010di\u0107em Hrvatini\u0107em, gospodarom Donjih krajeva, tj. porje\u010djem rijeke Vrbas. \u017digmundovu na\u010dinu vladanja uskoro su se usprotivili i ugarski velika\u0161i, koji su ga u travnju 1401. zarobili u Vi\u0161egradu i nakratko zatvorili u utvrdi \u0160iklo\u0161 u ma\u0111arskoj Baranji. Posredovanjem hrvatskog bana Nikole Gorjanskog ve\u0107ina ugarskih pobunjenika ubrzo se pomirila sa \u017digmundom i on je vra\u0107en na prijestolje, no manji dio pobunjenika pristao je uz hrvatske i bosanske velika\u0161e, koji su u Zadru, kao \u017digmundovog protukralja, u kolovozu 1403. okrunili Ladislava Napuljskog. Ladislav, prisje\u0107aju\u0107i se sudbine oca Karla II. Dra\u010dkog, nije se \u017eelio na krunidbu uputiti u Stolni Biograd (Sz\u00e9kesfeh\u00e9rv\u00e1r), gdje su se uobi\u010dajeno krunili ugarski kraljevi, ve\u0107 se ubrzo nakon zadarske krunidbe vratio u Napulj.<\/p>\n
U svim tim neprestanim sukobima \u017digmund je imao i malo sre\u0107e. Naime na samom po\u010detku 15. stolje\u0107a Mongoli pod vodstvom Timura Lenka napadaju Osmansko Carstvo, \u0161to \u0107e na neko vrijeme usporiti njegovu naglu ekspanziju, te prestati prijetiti kraljevstvima na jugoistoku Europe. Tako se barem nakratko \u017digmund rije\u0161io osmanske opasnosti. U to vrijeme, izme\u0111u 1405. i 1408., pada i njegova \u017eenidba s Barbarom Celjskom, u narodu poznatom i kao Crna kraljica.<\/p>\n
\u017digmundu je sada preostalo jo\u0161 samo da slomi otpor bosanskih velika\u0161a. U tri vojna pohoda koje je poduzeo izme\u0111u 1405. i 1407. nije imao mnogo uspjeha, no njegov \u010detvrti pohod u Bosnu, \u00a01408. godine, bio je uspje\u0161an. Zahvaljuju\u0107i izdaji zarobio je kralja Tvrtka II., te vi\u0161e od stotinu drugih velika\u0161a, koje je nakon toga vjerojatno dao pogubiti. Vojvoda Hrvoje Vuk\u010di\u0107 Hrvatini\u0107 uspio se spasiti pokoriv\u0161i se kralju, \u010dime je dvorska pobuna protiv \u017digmunda kona\u010dno zavr\u0161ena, a on se napokon u\u010dvrstio na polo\u017eaju ugarskog i hrvatskog kralja. \u00a0S druge strane kralj Ladislav An\u017euvinac, shvativ\u0161i da nikada ne\u0107e mo\u0107i u\u010dvrstiti svoju vlast na isto\u010dnoj obali Jadrana, 1409. godine prodaje Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, zajedno sa svojim pravima na Dalmaciju, Mleta\u010dkoj Republici za 100.000 dukata.<\/p>\n
Tako je nakon vi\u0161e od \u010detvrt stolje\u0107a zavr\u0161ena borba za naslije\u0111e an\u017euvinske dinastije na prostoru Hrvatske i Ma\u0111arske, odnosno borba za ugarsko-hrvatsku kraljevsku krunu. Krvavi sabor u Kri\u017eevcima bio je tek jedan od brojnih mu\u010dnih epizoda tog dugotrajnog sukoba. Epilog te borbe je da \u0107e Venecija sljede\u0107ih gotovo \u010detiri stolje\u0107a, sve do propasti 1797., vladati Dalmacijom, a \u017digmund Luksembur\u0161ki pola stolje\u0107a, od krunidbe 1387. do smrti 1437. biti ugarskim i hrvatskim kraljem. \u017digmund \u0107e 1419. postati i \u010de\u0161kim kraljem, a 1433. u Rimu \u0107e biti okrunjen i za rimsko-njema\u010dkog cara, te \u0107e tako postati jedan od najmo\u0107nijih vladara u Europi. Umro je u \u010de\u0161kom gradu Znojmo 9. prosinca 1437. kao posljednji \u010dlan dinastije Luksemburgovaca.<\/p>\n
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Oton Ivekovi\u0107, Skica za sliku “Krvavi sabor kri\u017eeva\u010dki” (GMK-494)<\/p>\n
PRIREDIO: Ozren Blagec, vi\u0161i kustos Gradskog muzeja Kri\u017eevci<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
O Krvavom saboru, jednom od zasigurno najpoznatijih doga\u0111aja u povijesti Kri\u017eevaca, danas se \u010desto mogu \u010duti pri\u010de koje vi\u0161e li\u010de na legendu, a manje imaju upori\u0161te u povijesnim \u010dinjenicama. Tome…<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":2815,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_bbp_topic_count":0,"_bbp_reply_count":0,"_bbp_total_topic_count":0,"_bbp_total_reply_count":0,"_bbp_voice_count":0,"_bbp_anonymous_reply_count":0,"_bbp_topic_count_hidden":0,"_bbp_reply_count_hidden":0,"_bbp_forum_subforum_count":0,"footnotes":""},"categories":[332],"tags":[],"class_list":["post-2827","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-vremeplov"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2827","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=2827"}],"version-history":[{"count":7,"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2827\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":6114,"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2827\/revisions\/6114"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/2815"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=2827"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=2827"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.gradski-muzej-krizevci.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=2827"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}